Kolumna Vladimir Ferdelji

TKO JE KRIV ŠTO NAM TONU BRODOVI?

 

Odluke koje je Vlada prošli tjedan donijela o hrvatskoj brodogradnji epilog su gotovo dvadesetogodišnjeg procesa njenog sustavnog uništavanja. Iako su odluke donesene s dozom opreza, mora se priznati Vladina stvarna odlučnost da se trakavica oko brodogradnje konačno završi i skine težak kamen koji nam je tijekom pregovora oko vrata objesila EU, formalno braneći princip ograničenog državnog subvencioniranja, a stvarno braneći interese svoje privrede, odnosno svojih nacionalnih brodograditelja.

Teške odluke s kojima je za petstotinjak brodograditelja prestao radni odnos, s kojima je za pet tisuća zaposlenih otvorena nova perspektiva i s kojima se neizvjesnost za četiri tisuće zaposlenih produžava za još devedeset dana, čine se u danim okolnostima najracionalnijim rješenjem. Naime, naša najsnažnija izvozna proizvodna djelatnost neće biti u potpunosti ugašena, ma koliko su na tome inzistirali naši evropski prijatelji. Ipak, bit će znatno smanjena i u optimističkoj varijanti svedena na polovinu nekadašnjih kapaciteta. Državni vrh jasno je pokazao da ne želi da daljnji razvoj ove važne djelatnosti ovisi o političkoj volji i stranačkim interesima, već da je dokazano sposobnim privatnicima (Brodosplit) ili radnicima (Uljanik) spreman dati u ruke vlastitu sudbinu. Ozbiljan pristup u rješavanju posljedica još uvijek nije otklonio glavne uzroke lošeg stanja u brodogradnji pa je, ukoliko se ne promijene opći uvjeti, uspjeh novih vlasnika itekako upitan. Stoga, proučimo glavne faktore koji su prouzročili neprofitabilnost i nekonkurentnost brodogradnje kako bismo pronašli bolja rješenja i ovu povijesno snažnu privrednu djelatnost u Hrvata osposobili za globalnu svjetsku tržišnu utrku.

 

Monetarna politika glavno oružje uništenja izvozne proizvodnje

Glavni faktor neprijateljske ekonomske politike prema proizvodnji jest precijenjeni tečaj domaće valute koji ne slijedi inflaciju. Nebrojeno puta, u posljednjih petnaestak godina, pisao sam o tome da je politika precijenjene kune glavna poluga kojom je hametice uništena proizvodnja u Hrvatskoj, a nadasve izvozna industrija čiji je brodogradnja najistaknutiji dio. Činjenica da smo pri uvođenju kune za izvezenu DM (odnosno pola eura) dobili 4,444 kn, a da danas dobivamo 3,725 kn, govori da je tečajna politika u posljednjih 17 godina obezvrijedila naš izvoz za 16%. Istovremeno je inflacija (porast cijena na domaćem tržištu) poskupila sve proizvodne ulaze za prosječno cca 250% .To znači da smo za brod vrijednosti 100 milijuna eura koji smo izvezli 1994.g. dobili 888 milijuna kuna, a 2011.g. 750 milijuna kuna. Istovremeno su brodogradilištu troškovi rada, domaćih sirovina, energije i svi drugi ulazni troškovi porasli 2,5 puta. U takvoj monetarnoj politici svaka domaća proizvodnja, a pogotovo izvozna, iz godine u godinu postaje sve nekonkurentnija. Niti se brodogradnja, a ni proizvodnja, uz takvu monetarnu politiku ne može oporaviti, jer ono što je na početku ove godine bilo konkurentno, na kraju godine rezultirat će gubicima od 5-7%.

Rješenja za ovaj problem postoje, a ona će biti tema posebne kolumne. Ključno je pitanje ima li naša vlast dovoljan monetarni suverenitet da domaću proizvodnju dovede u neutralni monetarni položaj. Ako taj dio suvereniteta još postoji, onda se valja pitati ima li Vlada tu namjeru i hoće li prestati stimulirati uvoz sa 5-7% ekstra profita iz monetarne sfere. Ako se ne neutralizira utjecaj ovog dijela ekonomske politike, niti jedna proindustrijska mjera neće dati željene rezultate, a mi možemo samo nagađati koje je sljedeće proizvodno poduzeće spremno za likvidaciju.

 

Utjecaj korumpiranog okruženja

Nedavno je jedan bivši ministar gospodarstva RH u javnosti iznio činjenicu da su u vrijeme kada su sva svjetska brodogradilišta imala narudžbe veće od kapaciteta, u Hrvatskoj ugovoreni brodovi po cijeni tridesetak posto nižoj od tržišne. Pri tome je naglasio da je uvjeren da su kupci plaćali punu cijenu broda, ali je dio novca nestajao kroz posrednike i preplaćene netransparentne provizije. Centralizacija nabave također nije donijela sniženje materijalnih troškova za brodogradilišta, ali je iznjedrila kliku moćnih i bogatih pojedinaca. Veliki zaštitnici takvog društvenog poretka u pravilu su uvijek bili politički moćnici koji su pumpanjem državnog novca u brodogradnju prikrivali i svoje i tuđe greške i privilegije. Duboko vjerujući da odlučnost vlasti da se u hrvatskoj brodogradnji više ne primjenjuju opisani principi nije samo deklarativna, moguće je očekivati znatno poboljšanje u poslovanju. Naime, uprave odgovorne za poslovanje brodogradilišta radit će bez državnih subvencija, ali i bez političkih dugova koji su često odnosili veliki dio dobivenog novca.

 

Unutarnja neefikasnost, nerad i sitni lopovluk

Treća grupa faktora koji determinira loše poslovanje brodogradilišta svakako su unutarnji problemi kojima je više-manje bremenita svaka državna tvrtka. Perjanica tih probleme je struktura zaposlenih koju u pravilu karakterizira prevelika administracija koja, ne samo da stvara nepotrebne troškove zbog viška zaposlenih, već vrlo često, dokazujući nužnost vlastite opstojnosti, kroz administrativne procedure povećava neefikasnost i konačno demotivirajuće djeluje na produktivnost proizvodnih radnika. U takvim sredinama efektivni rad rijetko dostiže 5 sati dnevno, a za osobne potrebe koriste se svi materijali koji se mogu uzeti iz poduzeća. Šteta od ovih elemenata poslovanja, po mišljenju nositelja ovih aktivnosti, nije nikakva jer će sve to nadoknaditi upumpavanje državnog novca. Nove uprave u novonastaloj situaciji moraju brzo i efikasno uspostaviti novi ustroj u kojem svrsishodan rad, sveopći red i neupitno poštenje prestaju biti parole i postaju temeljni principi unutarnjeg ustroja poduzeća. Uspiju li uprave postavljene od novih vlasnika u svom naumu, velik dio konkurentnosti brodogradilišta vratit će se na istočnu obalu Jadrana.

 

Velika šteta – Kraljevica

Dok su za sva ostala brodogradilišta odškrinuta vrata nade, za naše najstarije brodogradilište predviđeno je gašenje. U svojih 280 godina Kraljevica je preživjela sve društvene sustave osim robovlasničkog, desetak država koje su se mijenjale na ovim prostorima te tehnološke revolucije prelaska s jedrenjaka na parne i s parnih na motorne brodove. Ekonomsku politiku hrvatske države, korumpirani državni ustroj i opće prihvaćeni mentalitet nerada i nereda u Hrvata, stara Kraljevica nije mogla izdržati. Posljednji čavao u lijes Kraljevice je zabijen, a petsto zaposlenih u trenu je postalo petsto nezaposlenih. Stoljećima nagomilano iskustvo i vještine postale su nepotrebne ovom društvu koje i dalje namjerava živjeti od nerada i na dug.

 

Tko je kriv?

Na kraju, svatko razuman postavit će si pitanje: gdje tražiti krivce za nemile događaje i što treba učiniti kako bi se u budućnosti izbjegli?

Može li krivac biti Vlada koja ih je zatvorila? Naravno da ne može! Ona je tek stotinjak dana na vlasti i ne može biti odgovorna za probleme koji traju desetljećima.

Je li kriva EU koja nas je na to prisilila? Naravno da nije! Ona je samo branila svoje legalne interese i princip ograničenog subvencioniranja nacionalnih gospodarstava.

Mogu li biti krivi naši pregovarači koji nisu uspjeli ispregovarati bolje uvjete? Naravno da ne mogu! Oni su u danim okolnostima i u skladu s vlastitim sposobnostima učinili sve što su mogli.

Jesu li krivi nositelji ekonomske politike koji su brodogradilišta učinili nekonkurentnim? Naravno da nisu! Oni su legalno demokratski izabrani da uspostave bogato društvo bez proizvodnje i u tome su gotovo uspjeli, a 350 000 nezaposlenih i 48 milijardi eura duga samo su kolateralne žrtve i sporedne posljedice.

Jesu li krivi graditelji korumpiranog društva koji su već dvadesetak godina dominantni u ovoj zemlji? Naravno da nisu! Ljudi su koruptivni sami po sebi, a njihov sustav vrijednosti samo je pao na plodno tlo.

Mogu li biti krive uprave koje su katastrofalno vodile poduzeća? Naravno da ne mogu! Pa uprave su upravljale kako su znale, a ako to nije bilo dobro moglo ih se na vrijeme i bez problema smijeniti.

Jesu li krivi neradnici, alkoholičari i sitni lopovi koji su djelovali u tvrtki i sindikati koji su ih štitili? Naravno da nisu! Šteta koju oni nanose premala je da bi uništila poduzeće, a sindikati moraju štititi svakog svog člana.

Jesu li krivi stručnjaci koji nisu uspjeli konstruirati bolje proizvode, uvesti bolje tehnologije, kupiti jeftinije sirovine i skuplje prodati naš proizvod? Naravno da nisu!

U ograničenim financijskim, investicijskim i makroekonomskim uvjetima oni su upotrijebili sva svoja znanja i postigli rezultate kakve imamo.

Mogu li biti krivi profesori koji nas nisu bolje naučili, doktori koji su nam davali lažna bolovanja, institucije koje nisu osigurale niti pravnu državu niti pravdu u njoj, itd, itd, itd? Naravno da ne mogu! Oni su samo predano radili svoj posao.

Pravo pitanje glasi: Znate li ijedan segment ovog društva koji ne treba mijenjati?